Sada kada je inflacija smanjenog inteziteta, ona je ipak velika – imajući u vidu niske dohotke građana Crne Gore. Rast cijena nastavljen je zato što suzbijanje inflacije ide veoma sporo, a uz visoku socijalnu cijenu. Akcija Stop inflaciji formirala je neralna očekivanja o stagnaciji cijena maloprodajnih proizvoda, što dovodi do toga da su građani „iznenađeni“ rastom cijena, što je ravno snijegu u januaru.
Prvo Covid kriza, pa potom rat u Ukrajini, imali su povratno dejstvo na svjetsku ekonomiju i krizu snadbijevanja, što je doprinijelo inflaciji i u našoj zemlji koja je„uvezena“ kroz veće cijene proizvoda i usluga. No, kod nas je inflacija bila viša nego kod ostalih zahvaljujći mjerama povećanja dohodaka ( Evropa sad) bez ekonomskog opravdanja, što je još povećalo postojeću tražnju odnosno još podiglo cijene odnosno stopu inflacije.

Uvozno zavisna zemlja

Za razumijevanje procesa rasta cijena kod nas, ključno je da znamo da je naša zemlja visoko uvozno zavisna.

Naša zemlja je nisko produktivna, pa ono što se prodaje kod nas skuplje je nego u visokorazvijenih zemljama koje su produktivnije i izvoze te proizvode. Najčešća zabluda građana je da bi ti proizvodi trebali biti jeftiniji kod nas jer naš standard niži, ali upravo zato što je naš standard niži cijene tih proizvoda su više jer odražavaju razliku u produktivnosti. Dodamo li tome poreska i carinska opterećenja, takse, doprinose,jasno je da razlog nije u preduzećima i nihovoj pohlepi, već upravo u državi i njenoj ekonomiji.

Ukoliko bismo imali manje uvozno zavisnu ekonomiju, vjerovatno bi imali niže cijene proizvoda koje bi sami proizvodili, jer ne bi bili opterećeni svim uvoznim dažbinama. Ovo zahtijeva restrukturiranje crnogorske ekonomije i duboke reforme, jer trenutne cijene proizvoda lične potrošnje nastavljaju da rastu iz 2 razloga: uvećane turističke potrošnje i priliva ratnog stanovništva koje je uvećalo domaću potražnju.

Nivoi ponude i potražnje

Kod nas tražnja za proizvodima egzistencijalne potrošnje ne jenjava, razumljvo jer se radi o egzistencijalnim proizvodima, a dokle se god tražnja održava na potrebnom nivou cijene će taj nivo odražavati, uz istu ponudu.

Nema tržišne promjene u cijenama dok se ne desi promjena u tržišnoj ponudi ili tržišnoj tražnji. Ograničenje tog prirodnog procesa može biti vještački- državnim uredbama ili odlukama, kao što je to rađeno u prethodnom vremenu, ali kao što smo vidjeli nije dalo rezultata. Osim toga kada se i djelovalo vantržišnim mjerama, zabranama i ograničenjima, to je bilo kontraproduktivno jer se nije djelovalo na tražnju, čime je održavan pritisak na visoke cijene.

Da bi se smanjila cijena potrebno je bilo zaustaviti rast tražnje, a to se ne radi ograničenjem marže već povećanjem tih proizvoda u promet od strane regulatora – države. Priča o socijalnoj neosjetljivosti preduzeća i njihovoj pohlepi je neutemeljena i nju forsira aktuelna vlast kako bi sakrila svoju obavezu – jer je socijalna briga upravo obaveza države a ne preduzeća.

Pričaće se još dugi niz godina

Držimo da će ova tema još dugi niz godina biti aktuelna, jer da bi cijene i standard građana bili drugačiji – treba se promijeniti struktura ekonomije, produktivnost i preveliko državno trošenje, što zahtijeva vrijeme.