Donošenje odluke o reformi finansiranja sistema i uvođenju programa ,,Evropa sad“ inspirisano je političkim interesom, koji je uzeo primat nad dobrobitima zdravstva.

Držim da motivi donošenja takve odluke sada predstavljaju prošlost, a ono što nam je ostalo su negativne posljedice postupanja po sadašnjosti i budućnost.

Takav oblik finansiranja je neodrživ u našim uslovima, zbog čega ozbiljno ugrožava, ne samo funkcionisanje zdravstvenog sistema, već i održivost javnih finansija.

Uticaj sektora zdravstva na društveno-ekonomski sistem, daleko prevazilazi njegov kvantitativni-budžetski izraz, za koji je vrlo važno reći da je stalno rastući, što ima posebno negativne implikacije u uslovima prezadužene države.

Shodno tome, finansiranje zdravstvene potrošnje mora biti izraz društveno-ekonomskih, socijalnih, kulturnih, demografskih, zdravstvenih i drugih obilježja svake zemlje, tj.samog sistema organizovanja društva sa zdravstvenom zaštitom u centru društvenih potreba.

Taj sistem ne može biti mehanički preslikan sistem bilo čije prakse, kao što ne može biti ni potpuno originalan. Ako je ili jedno ili drugo, biće neadekvatan i nužno neefikasan, sa ozbiljno lošim uticajem na čitav razvoj.

Iskustva drugih zemalja neupotrebljiva

Iskustva razvijenih zemalja u organizovanju sistema zdravstva za nas mogu biti neupotrebljiva ili čak opasna, jer se nalazimo na različitom nivou društveno-ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja.

Ni tzv. Beveridžov sistem budžetskog zdravstvenog osiguranja, koji se primjenjuje u Velikoj Britaniji, sada kod nas nije dobar jer nemamo njihovu privredu niti snagu ekonomije, pa shodno tome ni njihov budžet.

Takođe, nema ni garancija za efikasnost klasičnog socijalno-zdravstvenog osiguranja (tzv. Bizmarkovog) sistema koji smo primjenjivali do „reforme“ a koji danas primjenjuju Njemačka i značajan broj zemalja Evrope, kao što nema garancija ni za treći sistem državno vođene zdravstvene zaštite (tzv. Semaškov) koji je karakterističan bio za zemlje komandne ekonomije – bivše socijalističke zemlje.

Ono što je jasno, jeste da svaka zemlja treba da odabere, tj. kreira za sebe rješenje koje će biti u skladu sa njenim potrebama, karakteristikama i ciljevima razvoja. Program „Evropa sad“ koji su prvo naopako zvali „Maršalov plan“, nanio je i nanosi ozbiljnu štetu crnogorskoj ekonomiji i društvu. Njegovi negativni učinci su svakim danom vidljiviji.

Držim da u osnovi odlučivanja o modelu finansiranja zdravstvene potrošnje, primarno treba uzeti njenu prirodu koja je u osnovi determinisana ,,rasponom makaza“ koji se dinamično povećava, između starenja populacije i stalnog rasta zdravstvene potrošnje. To znači da sistem finansiranja za koji se opredijelimo apsolutno mora da uvaži ovu realnost, ukoliko želi da bude održiv.

Zato u praksi sistema zdravstvenog osiguranja i postoji nešto što se zove „fond“ i “mjesto slivanja prihoda”, što ovaj program ne potencira.

Ukidanjem doprinosa i prelaskom na budžetsko finansiranje ukinuta je autonomnost i nezavisnost, kao i stabilnost formiranja prihoda zdravstvenog sistema, što znači arbitrarno odlučivanje o dispoziciji sredstava na bazi političkih, a ne opštih interesa.

Da li je neko do sada postavio pitanje koliko je porasla stopa smrtnosti kao posljedica nedostatka ljekova i medicinskog materijala u prošlom periodu?

Bez dileme, postojeći sistem finansiranja treba mijenjati i ići u pravcu traženja stabilnog izvora finansiranja u kombinaciji sa vraćanjem autonomije u formiranju prihoda Fonda zdravstva.

Međutim, to sada neće biti lako jer su se, po osnovu ukinutog doprinosa za zdravstvo, povećale zarade – pa bi sada svako novo opterećenje privrede po tom osnovu bilo vrlo opasno po nju samu.

Odlučuje se naprečac

Opterećivanje zarada zaposlenih značilo bi smanjenje ionako niskog standarda građana. Sada smo, rekao bih, pred rješavanjem „kvadrature kruga“ – mnogo težim zadatkom nego što smo bili ranije, što znači da se hvatamo u koštac sa posljedicama programa ,,Evropa sad“.

Glavni problem je što se odlučuje naprečac.

Smatram da ne bi bilo mnogo problema kada bi sudbinu rezultata snosili tvorci rješenja. U normalnom svijetu je tako, samo kod nas ne. Kod nas se javnost, bez ikakvog ustezanja, uporno želi uvjeriti u opravdanost takvih rješenja, uprkos tome što na svakom odlasku u bolnicu ili apoteku to bude demantovano.

Dok god bude tako, mi ćemo biti u ulozi eksperimentalnih kunića.