Osim prekomjerne potrošnje, socijalna politika stvara dugoročno negativan uticaj na ekonomiju kroz osnaživanje socijalne svijesti u pogledu ,,izdržavačkih“ obaveza države.

Naša javna potrošnja izlazi iz okvira ekonomski opravdanog a kada imate takav slučaj onda se to zakonito vraća u obliku problema koji najsnažnije pogađa one zbog kojih su pokrenuti socijalni programi. Tamo gdje povećana socijalna potrošnja ima autonoman rast, nezavisno od ključnih ekonomskih parametara, njene negativne posljedice imaju dugoročno dejstvo u smanjivanju stope aktivizacije radno sposobnog stanovništva, koja je kod nas prilično nepovoljna.

I takav rast socijalne potrošnje može imati kratkotrajno blagotvoran uticaj na socijalnu koheziju društva, kroz ublažavanje socijalno izražene nejednakosti. Nažalost, taj uticaj je kratkog daha, tako da je neto uticaj negativan uz prirast nezadovoljstva građana uslovljen činjenicom da se njihovi dohoci brzo istope zbog ograničenih fiskalnih, odnosno ekonomskih mogućnosti države. Nezadovoljstvo se tako uvećava, a ne smanjuje, zbog iznevjerenih očekivanja. Zagovaraoci socijalne politike, motivisane političkim interesima, morali bi znati da je ljudska sreća, prije svega, u vezi sa očekivanjima koja imaju ekonomsku cijenu.

Zaduženje

Izvjesno je da će uvećana potrošnja države, koja se ogleda i u najavljenom povećanju penzija, uvođenju dječjih dodataka za svu djecu, isplati naknada za majke i otpremnina za radnike, natjerati Vladu na novo zaduženje na jesen. Kostić nije mogao sa sigurnošću da procijeni iznos i uslove tog zaduženja.

Takve procjene je gotovo nemoguće dati, ali da li će iznos zaduženja biti na nivou dosadašnjih pojedinačnih tranši – hoće. A da li će koštati znatno više nego prethodne – hoće, jer se pad povjerenja na finansijskom tržištu plaća, naročito u inflacionim i nestabilnim uslovima.

Rat u Ukrajini i rast inflacije dovode u pitanje stabilnost javnih finansija, pogotovu zemalja na tlu Evrope. Kao što možemo vidjeti, niko sem poslodavaca u ovoj zemlji ne govori o produkcionoj sposobnosti, o tome kako da proizvedemo više. Svi ostali govore o tome kako da što više podijelimo i što više potrošimo i u tome se uspostavlja svojevrsna politička trka koja može loše da se završi po nas – ostatak društva. Gajiti potrošački duh na uštrb produktivnosti je opasna sklonost koja ne može ničim dobrim da rezultira.

Loše mjere

Vladina posljednja mjera, kojom je ograničila marže u trgovinama na brašno, ulje, šećer i so, nije dobro koncipirana. Vjerujem da se u ovom slučaju ne radi o neznanju, već o prevazi političkog interesa nad ekonomskim.

Zbog ograničenih fiskalnih kapaciteta države, aktuelnim kreatorima ekonomskih mjera korisnije je da teret ograničavanja plati privreda bez obzira što će to dodatno da unazadi i ošteti poslodavce. I ne samo to, ograničavanje na način koji je predstavljeno će rezultirati oskudicom u snabdijevanju i sivom ekonomijom. Uz to ograničenje cijena je neodrživo i na kratak rok, u datim uslovima, pa će to biti još jedan elemenat pritiska na dalji rast cijena.

Prvi je da ne doprinesu daljem rastu cijena i drugi da ne izazivaju dodatnu tražnju, te time ni oskudicu u snabdjevenosti tržišta. Ako ograničavate cijene na račun privrede, tada svi potrošači imaju iste uslove, a priznaćemo da ne živimo svi isto i ne pogađa nas rast cijena sve jednako. Zato je model učešća u potrošnji tačno određenim socijalnim grupama jedino ispravan model koji štedi sredstva i pogađa tačno ciljane ugrožene socijalne grupe. Alternativni model, ali manje dobar, jeste subvencije preduzećima.

Jesen neće biti bezbrižna

Nama očigledno više godi ovo s vremena na vrijeme, a ja bih rekao da je sada vrijeme za vrlo značajne ekonomske aktivnosti u pogledu pripreme za moguće scenarije i u dijelu namirnica i u dijelu energenata koji nijesu optimistični. U mjeri u kojoj budemo imali problema na jesen u toj mjeri smo se ponašali neodgovorno jer naše bilansne potrebe nijesu značajne. To ne znači da su beznačajne i lake za rješavanje, ali svakako ih treba rješavati.