Na listi proizvoda od posebnog značaja kojima je Vlada odlučila da ograniči trgovačke marže nalaze se pšenično brašno tip 400 i tip 500, kristal šećer, jestivo suncokretovo ulje i kuhinjska so od jednog kilograma.

Ova mjera će nesporno dobre za očuvanje standarda najugroženijih, ali su, slažu se analitičari, njihovi efekti ograničeni i daće samo kratkoročne rezultate.

Predsjednik Crnogorskog udruženja poslodavaca, prof. dr Vasilije Kostić, kaže da nije sporno da država treba da zaštiti standard građana, a naročito standard socijalno ranjivih grupa u slučaju rasta cijena osnovnih životnih namirnica.

Siguran sam da su sa tim saglasni svi poslodavci. Uostalom, oni su to do sada već više puta pokazali. Ono što je „sporno“ jeste način na koji se želi postići taj cilj, jer od samog načina u mnogome zavisi efikasnost samog rješenja, njegova održivost kao i veći ili manji negativni efekti koje takva odluka proizvodi.

Državni intervencionizam u privredi nije novina i njemu se pribjegava kada tržišta proizvodi suprotne efekte od željenih. On bi trebao da služi ispravljanju neželjenih tržišnih ishoda kao što je ovaj sa ciljem da ostvari željeno ali da pri tome ne naruši tržišni ambijent i time ne proizvede veću štetu od koristi.

U ovom slučaju, ograničavanje cijena putem trgovačkih marži proizvodi više štete nego koristi. Naročito, vrlo nepovoljno po samo rješenje i njegovu ukupnu efikasnost je to što se pribjegavajući netržišnom pristupu u regulisanju cijena suspenduje tržišni mehanizam koordinacije, čime se cijena koju privreda plaća znatno uvećava kroz negativne efekte takve odluke. Naime, ovakvim rješenjem se čitav proces čini neodrživim (nemoguće je stalno držati cijene ispod tržišne a da to vremenom ne esklaira nestašicama, sivom ekonomijom ili rastom „ukrštenih cijena“ proizvoda na kojima se traži kompenzacija za izgubljenu maržu na proizvodima čija je cijena pod kontrolom). Osim toga, privredni akteri su spremni na izvjesno odricanje, ne zauvijek jer su na to prinuđeni logikom samog biznisa.

Primijenjeno rješenje proizvodi najviše štete i sa tog aspekta bi trebalo da bude posljednje. Ono što treba uraditi jeste subvencionisati ili promet preduzećima ili potrošnju tih proizvoda ranjivim socijalnim grupama, ali ne svima – jer nijesu svi u državi ugroženi rastom cijena.

Ovo rješenje, povrh toga što slabi poslovnu sposobnost preduzeća, slabi privredu u cjelini i što je, može biti, najveća šteta – dodatno unazađuje poslovni ambijent i slobodnu tržišnu privredu pretvara u administrativnu, a strani kapital ne želi da posluje u takvim uslovima. „Konstrukciona greška“ primijenjenog rješenja je to što ono ne utiče na tražnju – ne ograničava je – već je vještački podstiče time što „poziva“ na kupovinu pod povoljnijim uslovima i one kojima to inače nije potrebno. Time indirektno i samo vještačko ograničavanje cijena utiče na povećanje pritiska u pravcu rasta cijena upravo tih proizvoda kojima je cijena ograničena.