Vraćanje doprinosa za zdravstvo odrazilo bi se na životni standard građana, tj. na smanjenje njihovih dohodaka.

S obzirom na to da je situacija u zdravstvu već duži vremenski period alarmantna, da fale ljekovi i medicinska sredstva, držim da je potrebno pronaći način nadomještavanja pomenutih sredstava, a da to ne bude kroz vraćanje doprinosa za zdravstvo.

Međutim, pravo pitanje koje se postavlja nije problem nadomještavanja nedostajućih sredstava, već koliko je to funkcionalno, te kakav uticaj ima na građane i preduzetničko poslovanje.

Zdravstvu potreban autonoman mehanizam

Prilikom donošenja kontroverznog programa Evropa sad, ukazivao sam na njegove suštinske nedostatke, tj. na to da će vezivanje finansiranja zdravstva za budžet biti izuzetno rizično.

Razlog tome je potrošačka priroda našeg budžeta, ali i sklonost političkih elita da se vode političkim prije nego društvenim interesom. Vrlo često se sredstva namijenjena zdravstvu usmjere na druge stavke koje nijesu ljekovi i oprema, već plate u zdravstvu. Dakle, finansiranje zdravstva treba biti nezavisno od političke volje, što znači da postoji autonoman mehanizam koji će biti izdašan jer ga je teško realizovati bez dodatnih nameta.

Osiguranje treba da plaćaju svi

Resorni ministar Damjanović nedavno je izjavio kako odluka o vraćanju doprinosa za zdravstvo čeka konsultaciju sa blokiranim Ustavnim sudom, navodeći da se razmatra plaćanje doprinosa od strane građana većih zarada.

Poveden njegovom izjavom, smatram da zdravstveno osiguranje plaćaju svi osiguranici putem premije osiguranja, što znači da naša pojedinačna izdvajanja za to nijesu ništa drugo do izvjesno plaćanje za osiguranje koje dobijamo. Prema tome, zdravstveno osiguranje trebaju plaćati svi, a jedina razlika može postojati u iznosima za plaćanje utvrđenim u odnosu na dohotke. Ono što se nameće kao pitanje jeste kakva se vrsta zdravstvene zaštite onda može pružiti, ali i zašto bi pojedinci plaćali više za istu zaštitu koja se pruža “pošteđenima”?

Hod ka dnu

Smatram da je kolektivistička matrica, tj. da oni što više zarađuju treba više da plaćaju, a da pri tome ne dobiju ništa zauzvrat, štetna koliko i korisna jer obeshrabruje i teži prosjeku koji u osnovi znači skupljanje na niže nivoe i hod ka dnu.

Smatram da je ta vrsta populizma već dosta koštala ovo društvo donoseći rješenja koja su bila politički korisna, a na teret društvenog napretka. Tim prije što podrazumijeva niže plate, jer bi se doprinosi vratili na teret zaposlenih.

Dodatni namet na preduzeća

Jedna od opcija koje se pominje u javnosti jeste i da doprinosi za zdravstvo padnu na teret poslodavaca, iako bi se to odrazilo na privredu.

U svijetlu novih okolnosti – znatnog povećanja minimalne zarade nezavisno od poslovnih rezultata kroz program Evropa sad, vraćanje doprinosa na teret poslodavca bi značio dodatni namet na poslovanje preduzeća, koja već teško funkcionišu sa povećanim platama. Privreda to ne bi lako prihvatila, a to bi značilo generisanje negativne atmosfere u društvu i pogoršanja poslovnog ambijenta koji je presudan za privredni napredak.

Sve je moguće

Vjerujem da građani već plaćaju manjkavosti programa Evropa sad, a da nijesu potpuno svjesni posljedica.

Pokrenuo se lanac zahtjeva za povećanjem plata jer su narušeni odnosi među zaradama, a sredstava nema iz realnih izvora što znači novo zaduživanje.

Zdravstveni sistem je ukidanjem doprinosa u ozbiljnom problemu, trend rasta javne potrošnje iz pozajmljenih sredstava se nastavlja, dodatno veća inflacija nego u odgovarajućim zemljama i konačno, dugoročna šteta nanesena ovim programom jeste što su zarade odvojene od rezultata odnosno od rasta produktivnosti.

Kad jednom etablirate takvu praksu onda više nema prepreka – sve je moguće. Preraspodjelom se ne stvara nova vrijednost, a ovaj program je, upravo, pokušao to da uradi. Kad jednom krenete u voluntarističko povećanje plata kretanja na dolje više nema. Zarade su rigidne u kretanju na dolje. To smo već iskusili.